Završili su upisi u srednje škole u ljetnom roku, a zajedno s njima i priča o broju odlikaša koja ih posljednjih godina prati gotovo poput elementarne nepogode.
Sama priča već duže vrijeme nije novost, predvidljiva je kao i nabrajanje krivaca koji su je proizveli ili možda ideja koje bi je trebale riješiti. No, kao što se predvidljivo pojavi tako i predvidljivo nestane pokazujući iznova nedostatak napora da se sustavno priđe razmatranju problema sustava u kojem je broj odlikaša samo jedan od simptoma.
O broju odlikaša se piše i zato što su podatci na kraju godine dostupni i što su posljedice vidljive – problemi s upisom. Međutim, što je s drugim podatcima o uspjehu koji su bitno drugačiji, npr. s podatcima o ocjenama na polugodištu?
Jedna analiza provedena u osnovnim školama Splitsko dalmatinske županije prije tri godine (i tada je odličnih osmaša na kraju godine bilo oko 50%) pokazala je, između ostalog, da su učenici 8. razreda na polugodištu imali iz matematike u prosjeku 45% dovoljnih i nedovoljnih ocjena, iz kemije 35%, a iz fizike 30% . Najveći postotak odličnih ocjena bio je iz engleskog jezika i to 25% iz čega bi se moglo pretpostaviti da broj odličnih učenika na kraju godine ne bi trebao biti veći od 30%, ali znamo da nije tako. (izvor: Prikaz uspjeha učenika 4. i 8. razreda na kraju polugodišta 2007./08. iz predmeta koji se vrjednuju na nacionalnim ispitima )
Bilo bi korisno istražiti zašto?
Analiza uspjeha učenika sastavni je dio godišnjeg programa rada pedagoga. Ona znači i odgovornost da se otvore pitanja, ukaže na probleme i potakne rasprava. Zašto to izostaje na široj razini? Je li to zbog doživljaja da ti podatci nikoga ozbiljno ne zanimaju, da smo nemoćni nešto promijeniti, da smo osamljeni u pokušaju da ukažemo na probleme ili smo zadovoljni što je uspjeh odličan pa zapravo nemamo što komentirati?
No, da ne bi olako prozivali krivce ili nudili rješenja, možda bi bilo korisnije iz perspektive osnovne škole nabrojiti neke probleme koje većina nas osjeća, koji su povezani i s uspjehom učenika i koji zaslužuju ozbiljniju raspravu:
- Doživljaj učitelja da su sve češće izloženi pritiscima pa i prijavama roditelja zbog ocjena i u tome nedovoljno zaštićeni.
- Doživljaj roditelja da mogu utjecati na ocjenjivanje učenika, pa time i na posao učitelja.
- Doživljaj svih da jedino odlične i donekle vrlo dobre ocjene omogućuju upis u “bolje” škole.
- Doživljaj većine da je ocjena postala važnija od znanja.
- Činjenica da opći uspjeh učenika ne predstavlja realnu sliku uspjeha, a prilikom upisa u srednju školu vrlo dobrim i odličnim učenicima donosi 8 do 10 bodova.
- Postojanje značajnih razlika u kriterijima ocjenjivanja učitelja koji uvijek iznova dovode u pitanje metrijsku vrijednost ocjene i njenu funkciju.
- Upitni rezultati “pedagogije uspjeha za sve” koja je trebala omogućiti učenicima uspjeh u skladu s njihovim sposobnostima i eventualnim teškoćama a ne popustljivost i izostanak stvarne pomoći kakvu bi djeca trebala dobiti (razlozi su objektivne i subjektivne naravi).
- ……..
Dakle, broj odličnih učenika je samo jedan simptom šireg problema kojeg bi tako trebalo i promatrati. Škola ipak nije izolirani sustav, ona je dio društva u cjelini. Ona odražava njegove pozitivne i negativne utjecaje i s vremena na vrijeme proizvede simptome, a odlični učenici su za to najmanje “krivi”.
0 Comments.