Potpuno je nedvojbeno da uspješna suradnja roditelja i učitelja/škole direktno utječe na dijete u svim aspektima njegovog školskog života, no, malo koristi imaju obje strane od samog upućivanja na suradnju kada znamo da to nije dovoljan uvjet njene uspješnosti. Iako su i roditelji i učitelji uvjereni da u svojim postupcima prema djeci polaze s istim ciljem jer sve što rade „rade za djetetovo dobro“ i sve što kažu „kažu u interesu djeteta“, istina je da unatoč dobrim namjerama ima nerazumijevanja i nezadovoljstva na obje strane.
Zato kao odrasle osobe koje imaju odgovornost za međusobnu suradnju, moraju:-
Definirati međusobna očekivanja – učitelji/škola trebaju vrlo jasno kazati što očekuju od roditelja (u odnosu na školske obveze djeteta, način pomoći, ponašanje u školi, školska i razredna pravila, način međusobne komunikacije, itd.), kao što i roditeljima trebaju dati priliku da jasno kažu što oni očekuju od njih.
-
Uvažavati različitost uloga i kompetencija – roditelji su samo roditelji i treba im dopustiti da mogu imati drugačije mišljenje jer jedino tako mogu osjetiti da ih se shvaća ozbiljno i poštuje njihov integritet; učitelji pak imaju stručne kompetencije koje roditelji, osobito pred djecom, ne smiju dovoditi u pitanje već sve nejasnoće trebaju razjasniti u direktnom razgovoru.
-
Bti dobronamjerni i poštovati granice – u načinu na koji se iznose mišljenja treba se osjetiti namjera da se zajednički dođe do dogovora i rješenja, bez prigovaranja ili prebacivanja krivnje i odgovornosti na drugu stranu. To ujedno znači da sugovornik ni u jednom trenutku ne smije osjetiti prilaženje druge strane s pozicije moći (bez obzira radi li se o roditelju ili učitelju) jer se time druga strana osjeća povrijeđenom i komunikacija se zatvara. Poštivanje granica pretpostavlja pravo svake strane na osobno poštovanje i neugroženost koju je na isti način spremna priznati drugome.
0 Comments.