London eye ili Erasmus + pogled!
“
Ovo je priča o dvije vrste putovanja – obje vrste su vodile u neku novu i nepoznatu avanturu koja je urodila s mnogo više plodova nego sam se ja ikada nadala.
Prvo putovanje je bilo pisanje projekta. Gomila pitanja, strah od neuspjeha i još mnogo ugodnih i neugodnih emocija koje su me obuzele kada sam postala dio našeg malog tima od tek 5 zaposlenika i podrške ravnatelja male seoske škole koja sa svojim područnim školama broji samo 70 učenika. Naša Osnovna škola braće Radića u Bračeviću ili poznatija kao škola na Vrbi je već imala nekoliko uspjeha i dokazali smo da se trud i rad isplate.
Krenuli smo! Prikupljanje dokumentacije, odgovaranje na pitanja, sastanci, Tim za kvalitetu, Učiteljska vijeća, komunikacija u rano jutro i kasno popodne, hvatanje za glavu i osjećaj ponosa kada smo napokon popunili taj opsežni upitnik i poslali ga na razmatranje.
Nismo se željeli previše nadati da se ne bismo razočarali. Misli su nam se kretale od pomisli na svotu novca koju smo tražili, činjenice da smo sve sami radili ne znajući je li to što smo napravili dobro ili ne, osjećaja da je predobro da bi bilo istinito i onoga – takve projekte uvijek dobivaju drugi.
Izašli su rezultati natječaja i dobili smo! Naš projekt je uspio! Mi smo uspjeli!
Pronašli smo edukacije koje odgovaraju našim ciljevima, dogovorili se s organizatorima i započele su pripreme za ovu drugu vrstu putovanja – dvije lokacije u dva različita godišnja doba: Dublin početkom ožujka i London početkom lipnja.
U Dublinu sam bila s kolegicom Alenkom Miljević i u grupi velikog broja učitelja koji su došli iz raznih dijelova Europe. Sam tečaj je imao svoju kvalitetu – naučili smo mnogo o irskom obrazovnom sustavu, metodama podučavanja i resursima gdje možemo pronaći gotove nastavne jedinice temeljene na radio emisijama, aktivnosti za radionice i mnogo drugih korisnih podataka. Uz vodstvo vodiča smo prošli Dublinske znamenitosti, muzeje, išli smo na izlete u Kilkenny i Glendaloughi i doživjeli neprocijenjivo iskustvo – posjet irskoj osnovnoj školi.
Vrlo korisno i poučno iskorištena vrata ormara.
Nakon razgovora s ravnateljicom škole, prošli smo kroz njihove učionice i upoznali njihove učitelje.
Pitanja koja mi nikada do sada nismo imali, ali ne znači da nećemo, su njihova svakodnevnica: ukinuti uniforme ili ne, ostaviti škole samo za djevojčice i samo za dječake ili ih pomiješati, u kojim bojama učenice muslimanske vjeroispovijesti mogu nositi hidžabe te kakvu priredbu organizirati pred božićne praznike, s obzirom da je sve više učenika koji ne slave Božić.
Otvorena je i žustra rasprava među učiteljima – što zabranjivati učenicima, a što dopustiti? Gdje je granica između odgajanja učenika i učenja kulturi oblačenja i ugrožavanja njihove slobode i stvaranje predrasuda i stereotipa? Dopustiti tetovaže, bojanje kose i lakiranje noktiju, pirecing, šminkanje i odijevanje po želji? S obzirom da učitelji dolaze iz različitih kultura, teško je bilo definirati što je primjereno, a što ne. Osim toga, javilo se i vječno pitanje – osnaživanje predrasuda pravilima koji ih potvrđuju ili pokušaj borbe protiv njih uz rizik kolateralnih žrtava.
Sve u svemu, pozdravili smo se s kišnim i zelenim Dublinom i osnaženi krenuli u nastavak drugog polugodišta.
Malo
Dublin-a,
Dublin-a
i zajedništva.
S proljećem koje se sve više zagrijavalo, došlo je vrijeme i za moje drugo putovanje. London – prijestolnica kraljevske obitelji i grad u kojem vlada osjećaj da je sve moguće. Mjesto gdje se kraljevska tradicija i moderni stil života susreću i nadopunjuju.
U Londonu je moja edukacija bila u društvu tek nekolicine učitelja, te smo zajedno prolazili kroz različite znanstvene pedagoške ideje, metode, strategije i aktivnosti koje iz njih proizlaze.
Svaki dan se sastojao od teorijskog djela gdje smo se prisjećali ili upoznavali s najutjecajnijim pedagoškim idejama i njihovom utjecaju na nastavu nekad i danas. Shvatili smo da mnogo toga koristimo u nastavi bez da znamo na kojim postavkama leži taj način rada.
Nakon toga smo pokušavali osmisliti kreativne načine na koje bi izmijenili postavke tih metoda ili kako bi ih uvrstili u vlastitu nastavu.
Na kraju radnog dana nam je edukator održao sat koji počiva na postavkama o kojima smo govorili, uz objašnjenja svake stavke.
Učili smo kako uvrstiti glazbu i igru u nastavu, kako napraviti diktat na različite načine, kako čitati priču uz sudjelovanje učenika, kako osmisliti nastavni sat sa samo jednom maramicom kao nastavnim sredstvom i pomagalom.
Naoružana novim znanjima napustila sam grad koji nikada ne spava, u kojem osjećaš da ima sve što grad može imati i više.
Učenjem i
šetnjom
do diplome!
Kroz ove edukacije sam shvatila da često puta s učenicima provodimo razne aktivnosti, uvjereni da su svima dobro poznati, međutim, tome nije tako. Osmislila sam eTwinning projekt pod nazivom Teaching for teachers kako bi učitelji međusobno razmijenili informacije o aktivnostima koje koriste u razredu. Plan je da rezultat projekta bude eBook sa brojnim aktivnostima i idejama za nastavu.
Svoje iskustvo i naučeni sadržaj sam podijelila s učiteljima škole u kojoj radim, ali i drugim školama, studentima Filozofskog fakulteta u Splitu i kolegama i kolegicama na Županijskom stručnom vijeću Splitsko-dalmatinske županije (prezentacija je u prilogu).
Osjećam da ovo putovanje još traje i uopće se ne nadzire njegovo konačno odredište. Svaka destinacija vodi ka nekoj drugoj i svaki korak je kao neki novi početak. Zato toplo preporučam svakome da se odvaži i krene u svoj početak.
0 Comments.