Vukovar

Vukovar! Ili zašto biti Vukovar makar na jedan dan?

Dogodilo se na marginama stručnog skupa. A nije trebalo biti tako da se malo više mislilo. Uvijek netko ima obvezu  ispravljati propuste drugih. Ovoga puta to je uradila skupina iz bijelog kombija. Njih deset. Odlučnih, spremnih i motiviranih. Rano ustali, odlučili, dogovorili se, sjeli u kombi i krenuli. Radi Vukovara.  Nekima prvi put, netko nakon tridesetak godina, a neki ponovno, nakon par godina. Svima njima jednako teško i jednako puni pitanja.

Prolazimo Trpinjskom cestom. Pred nama vijuga, a u nama sjećanja. Još malo pa smo na ulazu. Na radiju kažu da se dogodio incident u Borovu Selu. Još jedan!  Svibanj kao i onoga svibnja  91. Znaju oni koji pamte.  Samo da se ne nastavi i u kolovozu pa da ne završi kao u studenom – za trenutak prozujaše kroz glavu asocijacije dok se približavamo Vukovaru. Prolazimo  pored Franjevačkog samostana i crkve sv. Filipa i Jakova. Gore na brdu. Kao da nas pozdravlja. Tamo dalje, u naselju Mitnica, vidi se Vodotoranj,  još jedan ranjeni simbol Vukovara. Ali, najprije idemo u grad. Da vidimo stoji li i drži li se. Jesu li rane još uvijek vidljive i koliko bole danas. I jesu li brižno povijane?

Mi u Vukovaru, Vukovar u nama  (Fadila Zoranić)

I evo nas Vukovare. Tebi. Došli smo ti. Prva slika: poput nekoga s nevješto prikrivenim modricama i tragovima zlostavljanja.  Odmah tu, na ulazu, nakon samo par koraka,  kad okreneš glavu unazad, puno toga postaje jasnije. Netko je odlučio ostaviti nešto što unosi nemir. Ili ga je s nekim razlogom postavio.  Kao da nameće. Kako je tuda prolaziti i praviti se da ne primjećuješ?  Svakoga dana i iz dana u dan. Ili spustiti pogled i tješiti se da si pobjednik.  Pobjednik spuštena pogleda? To ne ide jedno s drugim. Zaustavljamo se pokraj hotela Dunav. Tamo dolje spomenik križa. Na mjestu na kojem se spajaju dvije rijeke. Ili se dijele? Križ na ušću! Bijel, visok, ponosan. Uslikasmo se. Za pokazati. I ne samo mi. Prilazi mu i grupa turista, vodič objašnjava na engleskom. Što li im govori? Valjda… istinu. Kratka šetnja i tražimo mjesto za odmor. Najbolje kafić. Ali gdje? Ima ih nekoliko. Kako odabrati pravi? Rješenje je pitati.  Netko reče da je najbolji onaj najdalje. I poslušasmo. Dođosmo, sjedosmo, obavismo i shvatismo. I tako okrijepljeni spremismo se za posjetiti ona mjesta na čiji se spomen osjeti jeza. Memorijalno groblje i Ovčara.

Do tamo ćemo i kod Vodotornja. Da i njemu izbrojimo rane. I da izbliza vidimo njegov ponos, čvrstoću, hrabrost i prkos. Onda, danas i opet, ako bude trebalo. Hodamo oko njega, iza njega, promatramo ga, dižemo glavu  i shvaćamo. Nije njegova veličina u visini već u onome što mnogi još nisu shvatili.  A možda nikad i neće. Svejedno, on će ostati na istom mjestu. Kao uspomena i kao opomena. I kao svjedok koji zna. I kao znak koji poručuje. Zastani, promisli, prisjeti se i nastavi! I mi učinismo isto. Sve to.

Groblje. Stotine bijelih križeva i ogromna količina tišine. Jedno prožeto drugim. Samo oči imaju hrabrosti u nastojanju obuhvaćanja svakog križa kako bi ih zapamtile i ponijele  tu sliku na odlasku. Gledati na TV je jedno, a biti ovdje, s njima, pored njih, nad njima, je nešto sasvim drugo. Ovdje svaka hrabrost i čvrstoća popusti. Gledamo, pogledavamo, šutimo i sjećamo se. Masovna grobnica. Prepuna hrabrosti, zavjeta i ljubavi za Domovinu. Kao biseri nanizani na krunicu. Hrvatsku. Za vječnost.

Ovčara. Još jedna rana. Jednako teška.  Peče i dalje. Ovdje su ranjeni ostavljeni sa svojom boli. Sami i napušten. Izmučeni i u muci odmoreni. Danas, umjesto njih, ovdje svjedoče  krunice.  I svijeće i cvijeće. Iz svih krajeva i iz mnogih ruku. Krunica na krunici. Upalismo i mi svoje svijeće. Neka svijetle makar dok gore. A onda će doći neki drugi i učiniti isto. U to smo se uvjerili. I stoga je lakše otići. Uputismo se do spomen doma, ali, za svaki slučaj, još jednom okrenusmo glavu kako bi bili sigurni da nismo što zaboravili. Molitva i svijeće. To je sve što smo mogli učiniti. I učinili smo.

Spomen dom otvoren u hangaru u kojem su proveli zadnje trenutke ovozemaljskog života oni koji su ostavljeni i sakriveni nekoliko stotina metara dalje. Na podu zacementirane čahure od metaka. Cijelim hangarom.  Mrak, slama, osobni predmeti, sitnice, slike, dokumenti, sve što se držalo vrijednim i nosilo sa sobom ili na sebi. Nešto novca, pokoji sat, svjedodžba, osobna karta ili  vozačka dozvola. Nadalo se do zadnjeg trenutka da će proći drugačije. Ali nije. Oni koji ne priznaju čovjeka nisu mislili tako. Imali su svoj plan. Danas gledamo uspomenu.  Imena koja se neprestano ispisuju u spirali svjetla. Dvije stotine. Da se ne zaboravi. I nek` se zapamti!

Bolnicu smo ostavili za neki drugi put. Danas bi bilo previše za jedan dan.

Sjedamo u kombi i vraćamo se natrag. U Osijek. Na povratku svatko sa svojim mislima. I pitanjima. Zašto bi svatko trebao doći u Vukovar? Makar jednom. Radi memorijalnog groblja, Ovčare, Vodotornja, Vukovarske golubice ili bolnice? Da se poprave pogreške ili vrati dug?  Makar i nakon toliko godina. Ili, jednostavno, radi njega. Vukovara. Da se ispravi, uspravi i takav ostane. Za inat i u čast . I za opomenu. Jer, danas, ovakav kakav jest, Vukovar sve više sliči igračci u rukama loših igrača. Zato svatko od nas  treba biti Vukovar makar na jedan dan. Da ga ojača, ohrabri i zaliječi. Da ozdravi. Za nas i radi nas.

Leave a Comment

NOTE - You can use these HTML tags and attributes:
<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>