Ako vas put nanese u Zagreb…

Koliko u digitalnom dobu ima smisla govoriti o lijepom pismu i lijepom pisanju? Hoće li neke nove generacije uopće pisati rukom… Je li pisanje samo običan potez rukom, manje ili više spretan ili je nešto više od toga?

Autorica izložbe “Krasopis – lijepo pismo” u organizaciji Hrvatskog školskog muzeja, Kristina Gverić, podsjeća na zaboravljeni smisao krasopisa:

“Krasopis kod učenika, ali i svakoga koji se njime koristi, jača smisao za čistoću, red i ljepotu. Ono je prije svega individualno pismo koje na sebe preuzima i karakter onoga koji piše. Ljepota samoga pisma ne može se opisati, ona se osjeća. Iznimno je važno da pismo prije svega bude čitljivo, jednostavno i pravilno. Krasopis je učenike poticao na urednost, mirnoću, strpljivost, čistoću i red. Svako se slovo prije samoga pisanja promatralo, opisivalo, potom se ponavljalo sve dok nije postalo savršeno, a lijepo pisati značilo je i osjećati se lijepo. Pisalo se po taktu uz brojanje, točnije prostorne naznake: gore! – dolje!.”

Uz izložbu je osmišljena i istoimena video radionica autorice Ivane Dumbović Žužić koja je zahvaljujući digitalnom vremenu dostupna svima. Zgodna prilika za spajanje krasopisa i videozapisa.

U nastavku nekoliko fotografija iz obiteljske ostavštine: