Priče iz blizine

Bijaše to podno Kleka, godine Gospodnje 2017. u mjesecu ožujku kada se u potrazi za odgovorima sastaše pedagozi da sami sa sobom i s drugima pričaju o onome što znaju a rijetko se sjete, da bivaju sa sobom i s drugima u promjeni do promjene pitajući se može li kraj biti novi početak.

A tko nazočan bijaše njihovu susretu i sve vidješe i u pero staviše? Zna se, to Ante bijaše i priče ispričaše!

Priča 1. Tamo gdje se događaju bajke

Što je bajka?

Prije nekoliko dana, u osvit proljeća, uputiše se oni u  gradić podno velikog brda koje je i iz daleka izgledalo kao da ga je najbolje promatrati sa sigurne udaljenosti i ne približavati mu se bliže od Frankopanova kaštela. Kažu da se na tom brdu, kad god se ukažu proljetne olujne noći, oko ponoći, organizira bal plavokosih vila i pokoje vještice. Kojega se to dana događa još nitko izvana pogodio nije, ali osjetio je, kad god bi se dogodio. Znaju one i po danu, kada osjete miris  novih lica koja su stigla u njihov gradić, sići i do Ivanine kuće kako bi otplesali ples na metlama i bacile oko na sve plavokose koji stigoše u njihov kraj do toga trenutka. One koje proberu  odvedu do Đulina ponora gdje će ih dočekati kapetan Milan koji će ih usporediti sa svojom izgubljenom ljubavi  i tako odrediti njihovu daljnju sudbinu. Malo dalje, na mjestu na kojem tako dugo bdije kralj Tomislav je vrelo vode s kojeg svaka žena koja se tu napije postane posebno lijepa, odviše dobra i zauvijek mlada. Ako, pak, muškarac učini isto, sigurno će se oženiti djevojkom iz ovoga kraja.

Frankopanov kaštel

Tko želi može na trenutak zašutjeti i poluzatvorenih očiju zaokružiti pogledom ovo mjesto, pogledati okolo i vidjeti sve ono što se ne može vidjeti baš sa svakog mjesta, postavljati sebi nešto što sliči na upite jer pitanja nema, biti u popodnevnim satima zajedno s likovima kojih inače nema po danu, napiti se vode dok još nisu zaboravili piti iz svoje vlastite ruke, ući u kuću žene koja je sama po sebi bajka, dobiti dozvolu koja oslobađa negativnih bodova i neugodnosti radi brze vožnje, biti u blizini žene s neobičnim šeširom te se, na kraju, zapitati kako se u to uklapa skupina koja bdije nad onima kojima treba posvijestiti stvarnost.

A kako se  u trodnevnom posjetu ovom mjestu snašla imenovana skupina posjetitelja pročitajte u sljedećoj priči.

Priča 2. Jedna priča ispod Kleka

Pedagozi zasjeli…….

Ispričati još jednu priču kojoj će se rado vraćati bijaše namjera posjetitelja ovog bajkovitog mjesta. Odlučiše se, baš na prvi dan proljeća, započeti svoje trodnevno putovanje supervizijskim stazama. Pregledat će temelje na kojima počiva njihovo jastvo, osvijestit će retrospektivu svoga bivstvovanja, prisjetit će se kako je tekla njihova karijera i, za kraj, pokazati i sebi i svima oko sebe, kako u životu ništa nije bez razloga. Smjestismo se u ovalnu dvoranu u kojoj, kad se uđe, svaki posjetitelj odmah uoči pomagala na stolu koja još više naglašavaju značaj trenutka i pojačavaju ozbiljnost prostora. Bijasmo podijeljeni u tri skupine, svaka je imala svojeg supervizora i njegova pratitelja – šutljivog pomagača, a sa ostalim skupinama viđat će se samo u rijetkim dnevnim prigodama i češće u noćnim satima. I krenuli smo, kako je i red, u poslijepodnevnim satima. Uvod, upute, dogovor, krug, papir, boje, glinamol. I onda se otvorilo.

Prvi zadatak započeli, završili i obrazložili. Pet stupova identiteta. Jesmo li razmišljali o njima? Koliko smo ih bili svjesni? Vlastita slika o sebi i kako osjećamo tu sliku. Tko smo, s kim smo povezani, što nas označava, kako se vidimo, kakvim nas vide,… Slike koje same pričaju priču. O nama, o sebi, drugima da čuju, da čujemo druge.

Zadatak drugi bijaše emocija, boja i oblik. Uskladiti ih, povezati ih i dati im izgled. Poznat, prepoznat ili novi. Bojom na oblik i s njima na emociju. Kao slika. Stvorena, prikazana i približena. I zapamćena. Slušati druge i osluškivati sebe. Stvoreno za skupinu, primjereno svakom pojedincu. Sve puno boja: sretnih, veselih, neugodnih, bitnih i manje važnih. Uobličene oblikom: glatkim, oblim, oštrim, ravnim iscrtanim i iscrtkanim. Zajedno se srodiše u emociju: blagu, umjerenu, različitog intenziteta, važnu, manje primjećenu, poticajnu i osobnu. U svima njima mi. Naše svjesno i nesvjesno. Vidljivo i nevidljivo. I nadanja i vjerovanja.

Treći zadatak je zahtijevao prikaz dosadašnje karijere i osvrt na ključne točke u njoj. Karijera kao profesionalni put: početak, trajanje i rast. Crta. Ravna, valovita, s usponima, mjestima za odmor i za pogled unazad. Od uključivanja, trajanje i budućeg povlačenje. Nekima uskoro, nekima prebrzo, svima na kraju. A onda sjećanje. Na vrijeme zadovoljstva, davanja, otkrivanja, iščekivanja, sumnji,  posvećenosti i zasićenosti. Prerano je za sjećanja – zaključismo s pravom.

Ivana priča svoju priču, a vi……

Četvrti zadatak se odnosio na događaj koji nam je posebno zasmetao u našem poslu. Ima li ih? Hm. Opisati ga, oblikovati ga, prikazati događaj, u kakvom smo odnosu s tom osobom, što bi trebali uraditi da se stanje promijeni, kako to napraviti i je li se, nakon te intervencije, što promijenilo i pošlo na bolje.  Probirali i izabrali. Odradili i riješili. Onako kako nam se čini, onako kako treba biti i onako kako je trebalo biti da do njega ne dođe.

Za kraj dobismo zadatak odabrati jednu od ponuđenih profesija i obasuti ju kvalitetama koje, po našem mišljenju, trebaju izgrađivati tu osobu i biti sastavnica navedene profesije. Svaka nekako posebno svoja, specifična, a svaka, opet, slična onoj drugoj. Gledamo kako lista raste, razgovaramo o osobinama i u svakima od njih vidimo i sebe i svoju struku. Biti sve i biti ono što jesmo. Teško je, ali se krećemo. Nerijetko nam ni vrijeme nije važno, znamo zaboraviti na njega, baš kao i u ovoj bezvremenskoj bajci ispisanoj osobnošću na papiriću koji slučajno ostade u ruci. Kao podsjetnik na bajkoviti ožujak 2017. godine u mjestu  u kojem trebaš sam ispisati svoju priču. Kao ovu koju upravo čitate.

I za kraj riječ dvije o voditeljima. Najviše pomaže onaj kojeg se najmanje vidi. Kao sudac na dobro odigranoj nogometnoj utakmici. Sve je prošao, vidio, bio u blizini, radio što je trebao, i, na kraju, dobio visoku ocjenu. Jednako on kao i njegova prva suradnica. Uvježbani, usklađeni i uspješni.

Eto tako završi i ova priča. Ostaje još jedna, da zaokruži ovu bajkovitu trilogiju.

Priča 3. Dozvola za metlu

 

Točno u podne toga četvrtka na mjestu gdje vile i vještice igraju svoj čarobni ples, osluškujući zvukove iz Brlićkine kuće, dogodio se finale ovogodišnjeg boravka u ovom zanimljivom mjestu. Odmah na ulazu, ispod stabla (ne znam kojeg), zaokupljeni svojim planovima dočeka nas ljupka mlada plavokosa vještica i instruktor vožnje.Trebalo je, za kraj, položiti vožnju na metli kako bismo, na povratku kući, ako bi zatrebalo, pokazali da smo osposobljeni za razne objekte i načine vožnje.

Pogađajte….

Pogađajte….

Eto. Dragi moji, sve u svemu i čiča miča, ovime završava i ova priča.

Za kraj, sjedosmo u svoje limarije i krenusmo na put u stvarnost. Obećasmo tekstualni osvrt na ovo trodnevlje kojem će Agnes pridružiti fotografije da, zajedno s tekstom, kao oblik i boja, ostane spomen na emociju doživljenu jednoga dana na ovom mjestu ispod jednog Kleka.

I ne zaboravite pročitati knjižicu koju smo dobili “Integrativna supervizija u odgoju i obrazovanju”  pa ćete prepoznati što bijaše odrađeno i napisano.  A ima još koja slika…

.

Leave a Comment

NOTE - You can use these HTML tags and attributes:
<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>