Svaki put negdje vodi

Rastemo….

 

 ×

S Antom smo se uvjerili da svaki put negdje vodi i da sve ima svoju svrhu, ali i da ni do jednog mjesta na koje bi bilo vrijedno stići ne vodi skraćeni put (prema B.Sills-u). Strpljivost je našem putu, radnom i manje radnom bila naša vrlina.

O tome nam Ante ponovo pripovijeda:

Izgleda da bez kiše ne može. Kao i lani. Je li se spremamo stručno otputovati, evo ti i nje. Nepozvana, dosadna, nepotrebna, ali sveprisutna. Gnjavi, neprilična je i ne možeš se „praviti“ kao da je nema. A još i maglu povede sa sobom. Da stvori veću neugodu. Kao da ona sama neutječe dovoljno. Kakvo je to vrijeme takvo nevrijeme? I tako započe naš put do Korenice. Tamo ćemo tri dana raditi na stručnim poslovima. Nas tridesetak. Mentori, savjetnici, voditelji županijskih vijeća i dvije savjetnice. Svi od Umaga do Prevlake. Većinom poznati jedni drugima otprije, a ovim novima neće biti „teško“ uklopiti se. A posao treba obaviti. Skupno, pa će biti zgodno.

Vrijedna ekipa pedagoga.

Ali, prije treba riješiti Maslenicu i Velebit. Hoćemo li uzbrdo ili okolo. Za ne vjerovati, ali što mi bliže njima, vrijeme sve ljepše. Iznenađenja nije bilo. Uzbrdo, kroz tunele i evo ti Like pred nama. Sretno stigli i prijavili se, odložili prtljagu, popili kavu, upoznali domaćine i krenuli s radom.

Savjetnice nam, uvodno, objasniše zadatak, podsjetiše nas na dosad održane sastanke unašim malim, probranim mjestima i onda započesmo. Danas i sutra radimo prvi dio, upoznat treba ostale što je svaka skupina uradila pa ćemo zadnji dan sve to, nadopunjeno, ponoviti. Nakon večere nastojali upoznati Korenicu.Po mraku. Uvjeriti se u raznovrsnost usluge i primamljivost ambijenata pojedinih radnji čija su nas imena i natpisi privukli do te mjere da nismo pružali nikakav otpor. A onako, iznutra, u dobrom društvu, vrijeme brzo prođe.

Sutradan nastavili gdje se stalo. Dopunili, popunili, prikazali i zadovoljni urađenim čekali izlet. Osjećaj sličan kao i kod naših učenika kada idu na svojeputovanje. Nakon formirane kolone krenusmo. U Bihać. Stari grad, prepun povijesti. Danas ispisuje neku novu. Nekada pripadao Dalmaciji, danas u BIH. Obilazimo ga. Uočavamo neobičnosti. U samom gradu tri crkve sv. Ante: jedna koja je sada džamija, druga što je porušena i neobnovljena i treća kao nadomjestak za prve dvije. U gradu dominira Una. Široka, pitoma, pogledna. I živa. A uz nju se smjestilii mi. Probati ćevape. U restoranu tik do vode. `Ko to može platiti! Baš smo uživali.

A onda nas naša kolegica poželjela sve ugostiti. U svojoj kući. Pa se odužilo. I eto mraka. A treba nazad. Neki otišli prije. Smrklo se, slaba vidljivost, nepoznat teren, nema oznaka. Zgodno za pogriješiti. Umjesto pravim putem možeš krenuti onim drugim. Zalutati ne možeš jer svakim putem negdje stigneš. A kad znaš gdje si – ne trebaš brinuti. Uglavnom, kasnili smo na večeru. Je li pogreška u „definitivnom“ ili lošoj navigaciji– tko će sada o tome. Imati kratki podsjetnik prostorno-prometne orijentacije čini se sve korisnijim. Jer,navikli mi autoputom. Samo sjedni i vozi. Kao u bob stazi.

Dakle, opet večer u Korenici, noć druga. Ponavljamo se s prethodne večeri i opet vrijeme brzo prođe. Noć prošla u razgovoru, malo ovaj, malo ona, riječ na riječ i eto ti sitnih sati. Pa se vidimo sutra. Zadnjeg dana, izvještavamo o svemu što smo uradili i time dovršavamo stručni skup. Ostaje voditeljima skupina da sve te materijale prikupe, sortiraju, srede i pošalju našoj savjetnici Đurđici za daljnji rad. Eto. Sve teklo po planu, zadovoljni napuštamo Korenicu i svatko svojim pravcem. I vidimo se opet. Na nekom novom, domaćem, malom mjestu. S više orijentira.

Leave a Comment

NOTE - You can use these HTML tags and attributes:
<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>