Stručna rasprava o Cjelovitoj kurikularnoj reformi

imagesRZ07ERFEDrage kolege!

S današnjim danom i objavom preostalih dokumenata započinje stručna rasprava o cjelovitoj kurikularnoj reformi koja će, predviđa se, trajati mjesec dana. Zamišljeno je da se rasprava odvija uglavnom putem interneta, a moguće je da će se predlagati i drugi oblici rasprave poput dolaska u škole ili održavanje stručnih skupova.

Kako je za nas pedagoge od posebne važnosti da se uključimo u ovu stručnu raspravu, ne samo radi promjena u školstvu koje ćemo i sami provoditi, vrednovati, oblikovati ili na druge načine biti uključeni, već i radi svih onih naših kolega koji su dali svoj doprinos ovoj reformi, a među njima je, kako znamo,  i dio pedagoga naše županije.

Stoga se nadamo da će i stranice ovog našeg Pedagoškog svijeta biti obogaćene vašim prilozima, zamjerkama ili pohvalama i da će poslužiti u svrhu izrade zaključaka koje ćemo uputiti kao naš prilog stručnoj raspravi o kurikularnoj reformi.

Drugi je način da svoje prijedloge i osvrte uputite na e-mail adrese voditeljica županijskih vijeća (Agnes, Deana i Hajdi) koje će vas o ovom prijedlogu naknadno i kontaktirati.

Kako nam je cilj da u konačnici dobijemo što kvalitetnije dokumente i što bolju osnovu za put u suvremeno hrvatsko školstvo, nadamo se što većem odazivu.

  1. Pozdrav.
    Vrijeme prolazi, vrijeme je uključiti se. Puno je dokumenata pa je, za početak, najbolje reći nešto općenito. Na prvu,ova Cjelovita kurikularna reforma meni zaista ostavlja dojam cjelovitosti, sustavnog pristupa, povezanosti i uvezanosti cjelokupnog školskog sustava i, čini mi se, da je utrla put i pokazala kako bi se neke buduće promjene na nekim drugim područjima trebale i voditi i dovesti do kraja. Potrebno je istaknuti i zadovoljstvo uključenošću i mogućnostima uključivanja svih koji su to željeli, pa ju, s pravom, možemo prozvati i našom reformom, bez obzira jesmo li bili direktno uključeni ili smo pratili njen razvoj malo sa strane. Eto, sve pohvale na tome.
    Ono s čim ću se ja na ovim našim stranicama, kao prilog raspravi, baviti je ono na što bi mi, kao stručni suradnici, trebali dati svoj osvrt (područja, međupredmetne teme i okviri). Naravno, najmanje o predmetnim kurikulumima, ali, svakako, i o njima koju rečenicu. Ali i o nastavnom planu za kojeg sam očekivao da će doživjeti veće promjene.
    Evo, za ovaj put toliko. Pozdrav,
    Ante

  2. Još malo općenito, ali važno. Ili
    hoćemo li rasterećeni rasteretiti i naše učenike?
    Po medijima se već uvelike razvila rasprava o rasterećenju učenika i sadržaja te upozorava na potrebu izbacivanja svega nepotrebnog i suvišnog što opterećuje i učitelje i učenike i roditelje i škole i sustav u cjelini. Mi u školama smo svedoci da se o tom problem govori predugo, da su činjeni određeni pokušaji, a da se nije uspjelo puno postići. Treba biti pošten i kazati da su prepreke obično bile kod kreatora programa jer je njima, kao stručnjacima u pojedinim područjima, sve bilo važno u tolikoj mjeri da se ništa nije smjelo “izbaciti” ili reducirati. I nije bilo važno radi li se o osnovnom ili srednjem školstvu. Pa je dodano i ono da se sve planirano mora provesti i eto problema. A učenici su nam dolazili u školu sve većih torbi i sa udžbeničkim kompletima u kojima je bilo i onoga što se najmanje vidjelo – kako zaraditi ili zadržati razinu prodaje, a da se ipak previše ne zamjeri. I tako, nezadovoljstvo je raslo prigovarlo se sve ćešće, ponajviše od strane roditelja koji su, ujedno, bili i najglasniji. U pokušajima rješenja problema nije pomogao ni tanji papir na kojem su se tiskali udžbenici, ni nerazumljiva podjela udžbenika na dva dijela (po polugodištima), spajanje udžbenika i vježbenica i slična rješenja. A onda kad mediji “uzmu nešto na zub” popusti se i kad se nije mislilo pa se u “strahu” i žurbi napravi još veći problem. A trebalo je samo zbrojiti dva i dva. Kako?
    Evo, navest ću jedno od mogućih rješenja. Jesmo li nekoliko godina imali projekt besplatnih udžbenika? Jesmo. Jesu li se uz njih nalazili i CD-ovi ili DVD-ovi kao dopuna udžbenicima ili priručnicima? Jesu. Je li se uz udžbenik mogao dodati i digitalni zapis kao prilog tekstualnom udžbeniku? Je. Može li se ponovno aktivirati projekt besplatnih udžbenika s malo izmijenjenim uvjetima? Može. I to je to. Škole, preko županije ili države, moraju osigurati besplatnu tekstualnu verziju udžbenika (uostalom, zato i postoje), ali sad na način da bi se oni nalazili u školi, ne bi se nosili kući, koristili bi se više godina, učenici bi ih koristili samo za vrijeme nastave, ne bi bili “radni” da se po njima može upisivati i rješavati određeni zadaci, a roditelji bi kupovali vježbenice, zbirke zadataka i ostalo iz ponuđenih kompleta. Dakle, umjesto tiskanog učenici bi imali besplatni digitalni udžbenik kojeg treba osigurati škola ili država ili županija, grad ili općina. I evo rasterećenja, bar u težini torbe i novčanim izdacima roditelja. A sadržajno rasterećenje bi bilo prepušteno učiteljima- realizatorima na kojima bi bila i odgovornost za to rasterećenje. U svjetlu ove reforme , ovo se lagano naslanja na sadržajne promjene u programima i jedno od mogućih rješenja je na vidiku. Korak je napravljen, a na državi (ili županiji) je da ovu reformu novčano i poprati. Ili?
    E, da. I pet puta razmisliti o tome je li uopće potrebno imati toliki broj odobrenih udžbenika. Meni se čine nepotrebnima. I uludo potrošenim novcima.
    Ante

  3. ONK ili je li to to?
    Svi dokumenti koji su unašani u hrvatski školski sustav od kada je samostalne hrvatske države su, razumljivo je, ostavile svoj trag i unijele određene promjene. Naravno, neke više, neke manje. Kako je NOK u osnovne škole donio određene novine u smislu odgojno-obrazovnih područja, međupredmetnih tema ili učeničkih postignuća, mislim da će ova reforma ovdje ići najlakše. A pomoći će i to što se ovdje najčešće i pristupalo promjenama. Dok se u predškolskom odgoju i u srednjoj školi nije skoro pa ništa mijenjalo od početka 90-ih godina, ovdje je bilo najdraže mijenjati. Ono što je, u određenom smislu, zajedničko svim tim promjenama je pokušaj ili želja da se u naš školski sustav unesu, u manjoj ili većoj mjeri, neka rješenja iz školskih sustava nekih od zemalja koje su u tom trenutku bile aktualne ili se taj sustav baš posebno svidio donositeljima promjena da ih se jako htjeli podomaćiti. Tako se željelo malo Švedske, malo Austrije, malo Finske,… pa malo elemenata iz jedne države, pa malo iz druge, treće i, na kraju, kad se sve to pomiješa i sudari s „ostacima ostataka“, dobijemo nešto što je kao europsko, a opet nije ničije niti ga provoditelji u školi doživljavaju svojim niti se može sve provesti kako je zamišljeno. Zato ni jedna takva promjena nije mogla uspjeti jer ju se ili nije željelo provesti ili se, radi već navedenog, nije moglo provesti. A poseban je problem ako ju se namjerava provoditi na „stari“ način ili na način „tako ja oduvijek radim“, parcijalno, koliko se čini potrebnim, kako se nameće ili naredi i sličnim metodama. A i svemoćna politika uradi svoje makar s točkom na i. I da dalje ne spominjem što se sve htjelo. To je onaj zadnji skalin (stepenica) na kojeg znam često upozoravati i na kojem se može dogoditi tristo čuda i nepopravljiva šteta.
    U ovoj se Cjelovitoj kurikularnoj reformi, čini mi se, uočilo gdje su nastali problemi, pronašao se zgodan i prihvatljiv način da ih se riješi, pristup obećava, naglašava se da se uvažava tradicija hrvatskog školstva (od početka) i žele se uvesti promjene posebno u odnosu na učenike: njihovim potrebama, stavljanjem učenika u središte procesa, povezivanje onoga što će se učiti s onime s čim će se susretati u životu i što je primjereno njihovu stilu učenja. Osvijestilo se, konačno, da su pred nama neka nova djeca, nova generacija učenika, drukčija od nas, koja drugačije uče, govore i razmišljaju i kod kojih ne prolazi poučavanje na način na koji se nas poučavalo. Što se mi više trudimo da ih učimo na način na koji su nas učili, kod njih se javlja veći otpor i onda čujemo da učenici ne vole učiti. Kako je cilj ove reforme uskladiti cjelokupni odgojno-obrazovni sustav i promijeniti ga na način da ga se, jednom riječju, uskladi s potrebama učenika, očekivanjima roditelja, da ga se učini povezanijim s gospodarstvom, a djelatnicima u odgojno-obrazovnim ustanovama vrati osnaženost, ojača profesionalnost i utemelji autonomija kako bi se, zašto ne navesti, lakše opirali raznim vrstama pritisaka izvana, ja ju držim promišljenom, provedivom i potrebnom.

  4. Da ima još netko, možda bi se dogodila i rasprava :-). Ovako…

  5. Tabletizacija školstva ili težnja za dobrim učiteljem
    Da odmah na početku otklonimo eventualne dvojbe. I ja u svojoj školi želim e-dnevnik, tablete, pametne ploče, umrežene učionice i širokopojasni pristup internetu. I ne protivim se, naprotiv, potičem njihovo uvođenje. Ali, ipak je potrebno neke detalje raspraviti i odgovoriti na neka pitanja. Na primjer. Hoće li škola s tabletima i pametnim pločama biti zanimljivija učenicima? Hoće. A hoće li biti korisnija? E, mislim da na to pitanje ni tablet ni pametna ploča ni mobilna tehnologija neće dati odgovor. Zato što to nije pitanje tehnologije već je to pitanje pristupa. A pristup može biti koristan, a može i jako štetiti. Dakle, nije pitanje treba li već je pitanje kada ga uvesti i kako ga koristiti. I pri tome otkloniti sve primisli da to škole mogu same raditi. Treba imati podršku, treba stvoriti preduvjete, treba izraditi materijale,…, treba se pripremiti. Na više razina. Ono što bi se u pretjeranoj želji moglo dogoditi u našem školstvu je da bi pogrešna ili pretjerana uporaba informacijsko-komunikacijskih tehnologija u nastavi mogla istu pretvoriti u glavnog krivca ili prvog kandidata za preuzimanje odgovornosti u brisanju potrebe za razvijanje vještine pisanja kod učenika, a, bojim se, i čitanja i govorenja jer će učenici za navedenim imati sve manje potrebe, a sve više će gledati u ekrane, lupkati i kliziti prstićem po njima. Djeca nam ni po čemu ne smiju nalikovati robotima, posebno ne u školi. I nadam se da neće i da većina to shvaća. Jer to je nešto što, kako drukčije reći, nitko ljudski orijentiran ne bi prešutno prihvatio. A da tablet, pametna ploča, računalo, web i mobilne tehnologije i sve ostalo iz arsenala suvremenih tehnologija imaju mjesta u školi kao i svako drugo pomagalo – naravno da imaju. Ali samo toliko i samo za to koliko je potrebno i korisno i nastavi i sudionicima u nastavnom procesu i ništa više. Tabletizirati školstvo pod svaku cijenu i time umanjiti želju za traganjem za dobrim učiteljem je gubljenje smisla školovanja i pokušaj da se u učionice unese ozračje svemoćne tehnologije i istu, umjesto učenika, stavi u centar interesa. A onda, kada nestane struje, sve se ugasi. Nemoć. A što ako se se s nestankom struje „ugase“ i učenici? Zato, sve s mjerom i s kvalitetnim učiteljem koji će znati s tehnologijom. S izrazito ljudskim osobinama. Neskrivenim. I to je to.
    E, da, i ne zaboravimo na zdravlje naših učenika. I svoje.

  6. Kako bi se mogao riješiti problem lektire?
    Kako su se u prijedlogu lektire našli, ni krivi ni dužni, neki koji su, kako vidimo, izazvali čuđenje, a, drugi (tko zna zbog čega izbačeni) stekli status nepoželjnih, treba ovo pitanje što prije riješiti. I najprije upitati predlagatelje ovih promjena što su time htjeli pa procijeniti ne radi li se i ovdje o provokaciji koju se šutke ne može otrpjeti. Ako su se na popisu mogla naći neka nova lica, mogla su i neka druga nova lica kojih, eto, nema, jer ih se nije željelo ili ih nije imao tko predložiti. Tako je, kažu mnogi, popis postao tako očit. Dakle, da ne bi bilo većih problema, treba naći način kako riješiti ovaj početni problem. I da svakome odgovara. Ali, prije svega, trebalo bi donijeti kriterije uvrštavanja u lektiru da se konačno zna tko može, a tko ne bi trebao biti u popisu lektire u hrvatskim školama (svakako ne oni koji se neprimjereno odnose prema vrijednostima i simbolima države). Potom, u stručnu raspravu treba poslati otvoreni popis lektire u kojem svaki učitelj ili profesor hrvatskog jezika (i ostalih jezika) ima mogućnost predložiti nekog autora i njegovo djelo. A onda zatvoriti popis i poslati ga školama. Tako bi imali širi popis lektire iz kojeg bi se, po već utvrđenim kriterijima, odredilo koliko bi naslova u pojedinom razredu trebao pročitati svaki učenik. Učiteljska vijeća, a na temelju prijedloga aktiva učitelja hrvatskog jezika, bi predložila školskom odboru popis lektire koja će se koristiti u toj školi, a školski odbor bi donosio konačnu odluku. I, dakako, bio odgovoran za eventualne nesporazume s javnošću i sa školskim okružjem. Ovako bi se unaprijedila i funkcija školskog odbora pa bi, pored postojećih uloga (oko kadroviranja i usvajanju planova I kurikuluma)dobio i dodatnu ulogu. Tako bi bilo najpoštenije i zadovoljili bi se svi demokratski standardi u proceduri izbora.
    P.S. Slučajno ili ne, situacija s popisom lektire i objašnjenja predlagatelja asociraju na onaj „čuveni“ popis iz bivšeg zdravstvenog odgoja. I tamo se našlo puno onoga što je izazvalo reakcije mnogih i govorilo se kao da to nije obvezno.

  7. Dokumenti 1.dio
    Bez obzira što se dogodilo s CKR u nadolazećim danima (ne predviđam ništa loše), velika vrijednost koju su stvorile skupine uključene u reformu je što su izrađeni svi ovi dokumenti, što se pred nama nalaze kao prijedlozi i što će nam biti dostupni kad ih zatrebamo, pa, ako ništa drugo – dobro je da ih imamo. Doživljavam ih kao skup najnovijih i jako korisnih dokumenata koji oblikuju suvremeno školovanje i kao svojevrstan „uputnik“ o tome što raditi, kako raditi, zašto to raditi i na koji način sve to uključiti u vrijednosne kategorije koje bi trebale biti jasne, precizne, objektivne i svrhovite. O tome će puno vise reći predmetni stručnjaci.
    Naravno, neki su dokumenti „pogođeniji“, neki malo manje „ugođeniji“, ali to i nije nekakav problem jer će se stvari popraviti nakon stručne i javne rasprave. Ali, ono što sam iščitao iz ovih dokumenata je namjera. Imati bolje hrvatsko školstvo. Poštena, iskrena i dobronamjerna namjera. I stručna. I s vrlo malo izmjena (promjena, ispravaka ili dopuna) lako se da sve poboljšati i time otkloniti sve dvojbe, nezadovoljstva, strahove, nejasnoće i manjkavosti. A za to treba više vremena. Možda, posebno ako se namjerava prolongirati provedba reforme razmisliti i o produžetku rasprave sve dotle dok ljudi imaju što reći. Pa ako treba trajati pola godine – neka traje. Ali ćemo na kraju imati dokumente koje će prihvatiti svi oni koji su imali što reći i koga je sve ovo zanimalo. I treba biti kritičan. I istaknuti sve ono za što se misli da nije dobro. Samo zato da bude bolje. Eto.
    P.S. Usput, imam određeni problem. Na nekoliko mjesta sam uočio da se kao ključni dio reforme spominju različite stvari. Pa je jednom, to, građanski odgoj, pa je, drugi put, informatika, pa, treći put, zdravstveni odgoj, pa, kad se to spoji, moglo bi se zaključiti da su ključni dijelovi kurikularne reforme građanski odgoj, zdravstveni odgoj i informatika. ??? Ja sam se nadao da će to biti pristup učeniku i unaprjeđenje okružja, a onda svi predmetni kurikulumi i okviri.
    I još jedna sitnica. Znam da je ovo primjerenije za ministarstvo, ali, bilo bi lijepo da nam se vrati zemljopis.

  8. Međupredmetne teme – način vrednovanja
    Namjera da sadržaji (znanja, vještine, stavovi) međupredmetnih tema budu prvenstveno sastavni dio predmetnih kurikula, a zatim i kurikula ostalih oblika nastave je dobar preduvjet da se oni zaista i realiziraju. Sama realizacija bit će pravi izazov za učitelje i stručne suradnike, ali to je posebno pitanje.
    Ovdje se imam potrebu osvrnuti na područje vrednovanja.
    Naime, kako je sada zamišljeno čini se da neke međupredmetne teme imaju vrlo zahtjevan način vrednovanja i izvješćivanja.
    1. “Učiti kako učiti” – ostvarivanje očekivanja se ne ocjenjuje brojčano, a izvještavanje se temelji na listama procjene za svakog učenika na kraju svakog razdoblja.
    Prilaže li se lista procjene uz svjedodžbu? Radi li se o dogovorenom obrascu, listi koja će biti ista za sve učenike ovisno o obrazovnom ciklusu kojega pohađaju?
    2. “Osobni i socijalni razvoj” i “Zdravlje” – ostvarivanje očekivanja se ne ocjenjuje brojčano, izvještavanje je u obliku pisane opisne procjene koju sažima razrednik na temelju praćenja učitelja i stručnih suradnika – vrlo zahtjevan posao za razrednika. Za ovakav oblik vrednovanja nužno je educirati učitelje.Također pitanje, prilaže li se izvješće svjedodžbi?
    3. “Održivi razvoj” – nije jasno donosi li se u postupku vrednovanja brojčana ocjena ili ne. Stoji samo da “učitelj donosi konačnu ocjenu.”
    4. “Građanski odgoj” – opisnim izvješćem učitelji utvrđuju razinu dostignutih postignuća – prilaže se uz svjedodžbu na kraju svakog ciklusa. Tko izrađuje sintezu ako se prilaže jedno izvješće ili svaki učitelj prilaže svoje izvješće? Vrlo zahtjevan posao za učitelje.
    5. IKT – način vrednovanja i izvještavanja izgleda najjednostavnije primjenjiv u praksi, možda zato što su mu i sadržaji lakše provjerljivi od drugih.
    6. “Poduzetništvo” – nema posebnog opisnog izvješća na kraju razdoblja ili ciklusa.

    Mislim da će stručni suradnici u ovom dijelu imati vrlo značajnu ulogu pa bi bilo korisno razmisliti ima li mogućnosti za pojednostavljivanje nekih postupaka, osobito onih koji se odnose na izvješća u obliku opisne procjene.

Reply to Agnes ¬
Cancel reply

NOTE - You can use these HTML tags and attributes:
<a href="" title=""> <abbr title=""> <acronym title=""> <b> <blockquote cite=""> <cite> <code> <del datetime=""> <em> <i> <q cite=""> <s> <strike> <strong>