Pedagoški svijet

 

“Di mi je ključ?” – pita se Ante, a mi se pitamo:”Što bi mi bez Ante, njegova humora i spisateljskog dara?”

Piše nam Ante Karin o Državnom skupu na drugačiji, zanimljiviji način, stoga krenite zajedno s njim tražiti ključ, a kad ga nađete javite nam.

 

Za razliku od prošle godine, ovog  je puta  cvijeća bilo u izobilju.  Odmah na dolasku osjetismo kako svježinom zamirisa u svoj svojoj svibanjskoj  punini i  prisili i ona malo ozbiljnija lica da nabace osmjeh, makar u prolazu i makar za kratko. Znali smo da će ga ondje biti u izobilju, a, uz to,  „domaći“ teren, more i sunce, kao pojačivači osjećaja koje je još uvijek poželjno koristiti, učiniše svoje. Sve je upućivalo da će ova tri dana biti sadržajna i ispunjena pozitivnim mislima. Jedina otežavajuća činjenica je bila u izostanku Mališe kojeg je, izgleda, uhvatio prijelaz [i]pa se drznuo u ključnom trenutku podrediti ovo događanje povećanju količine osobne garderobe.Po obavljenom izvidu uvjeta smještaja  u ova tri dana, krenusmo na pozdravno otvaranje stručnog skupa. Pozdraviše nas svi: voditeljice, Filip, Mali od prvog, pozvanici, a i mi sami sebe i između sebe jedni druge. Prije nego će se sve ovo dogoditi, zauzeli smo standardne pozicije. Mi iz zadnjih redova imasmo dobar pregled. Kao i obično. Sve pred nama bijaše vidljivo, možda i vidljivije nego onima naprijed. Ipak, treba znati pronaći pravo mjesto. A mi smo zavoljeli ova naša mjesta. I tako, nakon pozdrava i lijepih želja za plodan i ugodan rad, bijasmo upućeni u ono što slijedi naredna dva dana. Bit ćemo obvezni i kroz jutro i u poslijepodnevnoj smjeni.  Navikli pa nam i ne smeta. Baš kao u školi. Ali i ovdje s primjerenom mjerom. Ima vremena i za sunčanje i za kratke šetnje. Ionako je mjesto malo pa se ne gubi puno vremena. I tako, u zagrijavanju, plenarno, proteče radno poslijepodne. Ispuniše ga Srećo i Boro. Prvi pričom o sebi zaokružio temu o tome kako treba pokrenuti rad na samom sebi, a drugi, nekako ugodnije, prirodnije i primjenljivije kako bi mogli učiti kako nešto naučiti, ali ne onako kako su nas učili nego onako kako bi trebalo učiti da se konačno nešto nauči, a uz to i nešto poduzme kako bi svatko preuzeo inicijativu. Pogledali smo se nekoliko puta, onda opet gore prema govornici, pa ponovno jedni druge i… Shvatili smo bit. Analogija je svuda oko nas. Stalno se priča o istom, samo drugačijim rječnikom.  A pomaci su kao oblaci.  Od Stjepana do danas. A i prije njega. Pa i u narednom razdoblju. Možda i zauvijek. Ipak se upitasmo nije li u pitanju kakav test otpornosti na provokaciju ili… Svejedno, razmišljat ćemo kad stignemo.  Sada slijedi večera, a potom i slobodne aktivnosti. Malo ćemo proširiti krug.  Po mjestu. Ne onaj kredom, nego ovim na osobni pogon kako bi ostavili ranovečernji otisak na svježoj podlozi vodičke šetnice. Kratka šetnja i povratak u bazu. No, na povratku nas je iznenadio  lagani povjetarac, pa  je to nekima od nas bio dovoljan razlog da se u sutrašnjem događanju  toliko prilagode da se s lakoćom moglo vidjeti kako je to bio samo osobni osjet kojeg nije primjereno unositi u razmišljanja o izabranim temama od izuzetne važnosti za osvrt na neke od pojavnih oblika s prethodne večeri.

Sutradan smo se okupili u dogovoreno vrijeme i na već poznatom mjestu. Malo je došlo do promjene u programu, no to nije poremetilo spremnost za realizacijom već postavljenog plana. Veći dio „predavanja“ ćemo čuti, no glavnina onoga što nas posebno zanima dogodit će se poslijepodne. Jutro je, dakle, započelo neskrivenim nastojanjem da „ona“ strana zainteresira „ovu“ stranu za temu koja „njima“ znači više nego „nama“ pa je u tom ozračju i završio prvi ovojutarnji nastup. Potom se razmišljalo o digitalnom dobu, no, mi smo nešto slično apsolvirali prije mjesec dana, pa nas ni ovaj pokušaj nije posebno zaokupirao.  A onda se dogodila stanka koju su neki od nas namjerno produžili, kako bi se pojavili točno na početku zadnjeg jutarnjeg susreta  pa smo „preskočili“ ono što je nazvano društvenim kontekstom  nečega što se tiče onih koji su se rodili kasnije od nas. Malo smo prerano ušli ili, ako nekome nešto znači, prekratko smo ostali na pauzi. Ušavši u prostor nemalo smo se iznenadili. Dupkom ispunjen, prepun tišine, a promatrači zamrznuti: niti trepću niti se čini da dišu. Kao da je vrijeme zastalo u ovom uhvaćenom trenutku. Nije nam preostalo ništa drugo nego se zarotirati i učiniti manji napor od par koraka kako bi se ponovno vratili izvan prostora, u stvarnost. Da ne poremetimo idilu. I kad smo čuli pljesak, znali smo da je čarolija nestala i to je bio znak da možemo ući. A onda nastupi Drago, onako svečano, kako i treba prema onima koji su sučelice njemu. Tema naša, svakodnevna, stručna.  Najavio je, nećemo samo slušati već i raditi. Imamo papira, netko list, netko dva, a netko i pola. A netko je na tableti.  Uglavnom, svatko sudjeluje na svoj način.  Slike i slova, jedno u drugom ili dvoje u jednom. Sličnosti i razlike. Vatra, drvo, sunce, mjesec, čovjek,… Zaključismo: čovjek je vatra bez iskre. Hm? Kako tko i kako kad. I kako gdje. Sve u svemu, bilo je zabavno. I na razini. A put do uspjeha? E, on je ipak tako zgužvano prikazan da se praktično i ne prepoznaje kako se dolazi do njega.

Onda je došao na red poslijepodnevni rad. Ono što najviše volimo. Da nas se pita, upotrijebi i drži budnima na posebno zanimljiv način. Izabrasmo, mi s juga, svi kao jedan, kako vrednujemo i kako nas vrednuju. A radit ćemo u skupinama, šest skupina po desetak nas. Na scenu ponovno stupa Boro. U svom svojem sjaju. A brzo smo se prepoznali i pronašli zajednički jezik. Osjetili smo to još prethodnog jutra, a danas smo ponovno potvrdili jučerašnji smjer. Izgleda da ovo nije zadnji put da ćemo se s njim naći na zajedničkim poslovima.

Brzo je stigla večer i mali noćni razgovori. Čujemo da su se oni s mora baš  usklapali i da su loše odradili posao kao da im se nije ni  išlo u finale. Za razliku od njih, naša je zvijezda, ojačana mirisom onog tako poznatog cvijeta, imala svoje finale provodeći  doponoć s nama. Razgovor se sveo na standardnu svakodnevnicu, naravno, s pogledom u budućnost. Palo je i nekoliko savjeta i brzih rješenja po pitanjima socijalizacije i komunikacijskih vještina.  I u takvom ozračju prođe drugi dan i dobar dio njegove noći.

Srijeda. Kraća nego smo očekivali. Brzo prođe. Izgleda, rezervirana za sjevernojadranski bazen. Iznenađenje, ugodno, bijaše u liku  Mirne s Kvarnera. Kazala nam je kako to biva kada, ne svojom voljom, biva ugošćena u našim sredinama i koji su to najčešći razlozi takvih posjeta. Sa zanimanjem smo poslušali što nam kazuje i zahvalili joj na informacijama, ali smo i čekali popiti još jednu kavu s njom. No, prije toga su nam predstavljena neka praktična  iskustva kolega sa slavonskog područja, te, za kraj, tandem iz Rijeke sa uskostručnim pitanjima. Koliko smo kompetentni, gdje smo, što radimo i kako se snalazimo, koja su nam aktualna pitanja i osvrt na sve nas (reklo bi se zabavili se sami sobom). A onda zahvala voditeljica ovogodišnjeg druženja i zatvaranje samog skupa. Obećali smo jedni drugima da ćemo se naći i dogodine, naravno, na nekom drugom mjestu. I prije odlaska pozdravljamo sve koje vidimo. A one koje nismo uspjeli, pozdravljamo ovim putem. Modernije je.

————————————————————————————————————————-

I za kraj jedna uputa: obzirom na cijene pića i prosvjetarske plaće uputno bi bilo raditi na pronalaženju pogodnih tehnika otklanjanja žeđi, a ako to ne uspije, uvijek je u rezervi ono „manje govoriti“. Jer, u protivnom, ako želite popiti vode, jednu litru ćete ovdje platiti 36 kuna. Kao da smo na vrhu Eiffelovog tornja. Ipak, kad bolje promislim, nije to tako ni loše obzirom da je sok 19 kn, a kava 12 kn. Pa se čudimo zašto turisti imaju pun gepek pića i hrane kad dođu kod nas. Možda i mi, kao i oni, učinimo nešto slično kad se uputimo na neke nove seminare.

  .