Pedagoški svijet

 

Kreativna, zanimljiva i nadasve korisna pedagoška suradnja nastavlja svoj put od Zadra do Dubrovnika. Zamišljena i vođena idejama naše više savjetnice Đrurđice Kaurloto-Martinić  uz podršku vrijednih “terenskih pedagoga” i nije mogla biti nego, kako bi novim “hrvatskim rječnikom” opisao naš kroničar Ante:  “Užasno super!”, “Mrak!”, “Presavršeno!”..…

Piše: Ante Karin

Nakon malo duže pauze, evo nas ponovno. Ovaj put na jugu. Skroz, skroz. Do pred kraj. Na mjestu poznatom i priznatom. I pregledanom i odgledanom i hvaljenom. Bisernom biseru s Jadrana. A s njim i lica. Većinom poznata. Skoro ista kao iz Zadra. Prije nekog vremena. Ovo logično i dođe kao nastavak od tamo.  Uostalom, ljudski osjećaji su nepogrješivo usklađeni sa situacijama  i onima oko sebe. Totalno prekrasno! Istina, fale nam neka draga lica na koje smo se navikli. I s kojima bi rado podijelili ove dubrovačke doživljaje. Okupili smo se, dakle, još sinoć. Smjestili se, parkirali autobus podalje od gradske vreve, prepješačili prilično kilometara, zastali u nekoj kombinirci bosansko-indijskog ozračja sa susretljivim osobljem i nastavili dalje. Na ulazu osjećaj drugačiji nego na izlasku. Razlozi turistički. I tako, ostatak pristojne večeri prošao kako komu i kako se tko gdje našao.

Jutro ljepše nego najavljivano. Nas čeka posao. Započet ćemo s radom u 9 i nešto. Samo da se prijavimo pa krećemo. Voditelji spremni. I motivirani. Poznate nam njihove mogućnosti. Bit će dobro. Imamo predosjećaj.  A kako i na koji način ćemo raditi pogledajmo u nastavku.

Za uvod tandem Mirela i Đurđa birano nas uputiše u temu i spektar planiranih aktivnosti. Koliko surađuju učitelji razredne nastave i pedagozi, kakva su očekivanja jednih od drugih, podržavaju li se, di su problemi, imali ih,… I fino to naša savjetnica dovede do kraja. A onda teta koja zna ispričati priču (i probrati pravu) započe svoj dio. Slika poznata, viđena, školska. Kao kad djeca  slušaju priče svoje učiteljice. Deana!  Zna i ima volju. Dok je išla priča o dupinu nismo znali da slijede još dvije: o konju i o morskim kulama od pijeska s poukom. Sve tri s porukom. Pogođene. I kao motivacija. Uspješna.

Očekivanja! Jednih od drugih. Izreći. Netko odmah, za uvod,  u jednoj rečenici, reče da su njegova očekivanja da ovi drugi čine točno ono što oni misle da on misli da će one učiniti. Dakle, da su ažurni, odgovorni, stručni, prihvaćeni i zadovoljni. Koliko su blizu većini ovoga, oni najbolje znaju.  I čulo se više puta da u nama vide podršku, da se mogu osloniti na nas i da je ova suradnja poželjna. Funkcionalna solidarnost!

Onda skupni rad. Na jednoj strani mi, na drugoj učitelji. Formirali sedam skupina. I dobili zadatak. Svaki član sa svojim sadržajem u koverti. Zadatak zanimljiv. Treba biti domišljat, kreativan i spretan. Od ponuđenih elemenata treba složiti pet kvadrata. Probali, ne ide. Onda nam se u glavi stvorila slika kada djeca mijenjaju sličice da popune album. I mi učinili slično. I uspjeli izvršiti zadatak. Pet kvadrata, pet članova. Užasno super!

U pauzi na kraće osvježenje. A di?  – Do zidina. Tu je kafić. A kad pred našim očima puče pogled na zidine i otvoreno more postade puno jasnije zašto tolika gužva ovdje po cijelu godinu. Pregušt! Poželjesmo ostati puno duže. Jer, nismo mogli bliže. Ali posao čeka i treba nazad. Drugi put.

Glavna aktivnost se odnosila na učitelje u njihovoj ulozi razrednika i kako im to ide. Mogu li sami. Trebaju li nečiju pomoć. Tko im je logično rješenje, kako izlaze na kraj s različitim skupinama roditelja,.. Više pitanja nego odgovora. Ali, zajedno ćemo doći i do njih. Opet rad u skupinama. Pedagozi će biti „voditelji“, a učitelji realizatori. I krenusmo. Valja promišljati za sebe, potom podijeliti misli sa skupinom i, za kraj – izraditi zadatak. Suradnja s roditeljima. Što s njom? Jesmo li zadovoljni sadržajem? Može li se i treba li što mijenjati, unaprjeđivati, osuvremeniti, obogatiti.  Skupinu čiji sam bio član zapadoše ostali oblici suradnje s roditeljima. Mrak! Kratko se upoznasmo. Većinom Zadrani. I ja, nekadašnji zadarski student. Kratko se uključi vremeplov.  Za unazad. I vratiše mi se slike dragoga grada. I iz grada. Zahvalan ruci koja me izabra u ovu skupinu krenuh na posao. Dat ćemo sve od sebe da zadatak odradimo na razini. A tu je i ekipa Modrić- Ćaleta – Car. Pa ne može ne biti uspješno. I bilo je. I kod svih ostalih; na roditeljskim sastancima, individualno i ostalim oblicima. I u paralelnoj skupini. Brutalno odrađeno! Opet i ponovno potvrdismo da zajednički rad i suradnja mogu donijeti samo dobre stvari. I to će nam biti misao vodilja u nekim novim modulima. A ja ću iskoristiti ovu radionicu kao primjer dobre prakse na sastancima s učiteljima u svojoj školi. Vjerujem da će i drugi učiniti isto. A savjetnica će nam ustupiti materijale. Da ne radimo druge. Ionako su ovi toliko dobri da ih je šteta ne šerati, kako se fino kaže na hrvatskom.

Za kraj je uslijedila evaluacija. Svi zadovoljni. I oduševljeni. I odlične ocjene realizatorima. Presavršeno!

A onda đir po grodu. Pa nešto prigristi. I u autobus. Upoznali smo i jedno drago lice iz Sinja. Studentica. U slobodno vrijeme radi. Ne dangubi. Najstvarnije!  Danas sve rjeđe. Blago kući di ona ormar istovari, rekli bi naši stari. I na kraju podmirismo obveze, priložili smo i za malu kada odluči graditi vikendicu, po mogućnosti što bliže Imotskom.

Eto, toliko za ovaj put. Do sljedećeg pozdrav.

Dubrovnik vidjela nisam, ali Anti vjerovala na riječ jesam. Žao mi svega propuštenog, ali izbor za jednu baku ipak nije bio upitan.